Lampa za Ilijanu

Svaki završetak nekakve životne priče obilježi nas na određeni način i ispuni nas emocijama koje čuče u prikrajku i čekaju da isplivaju na površinu. Moja životna priča nosi ime učiteljice Ilijane, male, dinamične osobe velikoga srca. Ilijana je četiri godine živjela živote naše djece, voljela ih i strepila nad njima kao da ih je svih rodila, i ponosila se njima kao prava pravcata majka. Sukobljavala se ona i sa nadređenima, sve to u interesu djece, neumorno ih odgajala, bila neumoljivo stroga i djetinjasto blaga, ali uvijek, baš uvijek, beskrajno zaljubljena u sve svoje učenike.

Ilijana će sutra posljednji put ispratiti svoju generaciju, oni koji su prije četiri godine plašljivo i sa strepnjom ušli u razred posljednji put će pozdraviti svoju dragu učiteljicu. I mi roditelji znamo da će u njezinim očima zasigurno biti suze. Ponosna što je moje dijete imalo tako divnu osobu za učiteljicu, s ljubavlju sam odradila zadatak roditelja da za Ilijanu napravim nešto posebno i osobno. Tako je nastala Lampa za Ilijanu, kao uspomena na jednu generaciju i jedno djetinjstvo…

Hvala Vam, Ilijana.

Remake drvenog ormarića

Dosadio vam je drveni ormarić? Zaboravite na trenutak omiljeni decoupage i akrilne boje i pokušajte nešto drugačije. U većim trgovačkim centrima mogu se kupiti metalni ukrasi, inače predviđeni za izradu željeznih ograda. Gotove ukrase posložite i formirajte u željeni oblik. Malo šarmiranja muškog dijela obitelji i metalni dijelovi su zavareni u čvrstu konstrukciju. Na vratnici ormarića napravite otvor čije dimenzije odgovaraju dimenzijama metalne konstrukcije. Rubove otvora oblijepite trakom u boji ormarića (ukoliko bolje polovice nisu vične ovakvim radovima, otvor je moguće napraviti u specijaliziranim stolarskim radnjama). Umetnite metalni ukras u otvor i pričvrstite silikonom.
Željeznu konstrukciju na slici poprskala sam srebrenim autolakom i spužvicom nanijela malo crne boje na rubove. Odgovarajuća srebrena ručkica i ormarić je gotov!

Ljubičasta uspomena na baku

Moje bake već odavno nema i često, jako često se sjetim nježne starice koja me voljela... Prije nekoliko mjeseci slučajno sam naišla na njezin stolić i prigrlila ga ljubavlju kao da nju grlim. Šmrc... Pa sam odmah dobila bezbroj ideja kako da ga ukrasim, tisuću boja mi je proletjelo kroz misli, a onda sam ga odlučila urediti njoj u čast. Nadam se da je ispao nježan, stidljiv, nenametljiv, kao što je bila ta draga starica koja me učila prvim koracima...

Igra žicom

Nekada je na stropu stajala bezlična, svijetla staklena plafonjera koja je jednostavno dozivala da joj napravim nekakav makeover. Ali, srećom, prilikom bojanja stropa mome dragom suprugu dogodila se nezgoda i stakleni dio plafonjere zauvijek je otišao u koš za smeće.

Prvobitna privremena varijanta žičanog lustera uveseljava moje snove već godinu dana... Jednostavno, da ne može biti jednostavnije, čvor do čvora, tu i tamo poneka perlica, i na kraju kugle u boji zavjesa, tepiha i prekrivača.



I stara, neugledna podna lampa dobila je novo ruho. Umjesto starih plastičnih sjenila napravila sam nova, od glazirane i obojane keramike, i ukrasila ih ogrlicom od pletene žice. Kompletić za laku noć...

Cracle lak na drvenoj dasci

Dobila sam narudžbu da staru drvenu dasku pretvorim u bonagraciju (odnosno karnišu, kako bi rekli svi oni koji nisu Dalmatinci). Ali, daska je zaista bila u jezivom stanju i najprije se trebalo riješiti malih, vrijednih crvića. Nakon saniranja štete (sredstvom protiv crvotočina i kitom za drvo), na tanki namaz temeljne boje nanijela sam akrilnu lazuru nijansiranu sa malo smeđeg akrila. Zatim je taj sloj premazan debljim slojem cracle laka. Nakon sušenja daska je premazana lazurom nijansiranom plavim akrilom. Na kraju je smeđim akrilom, uz pomoć šablone, dodan i ovaj slatki grozd grožđa.

Cracle i anđeli