Kako zalijepiti zidne tapete na ormar?

Nekoliko redaka za početnike koji razmišljaju o lijepljenju zidnih tapeta na ormar a nisu sigurni odakle krenuti. Stvari su donekle jednostavnije ako je podloga drvena i svijetla, u tom slučaju dovoljno je malo prebrusiti površinu da se ljepilo bolje uhvati. Problem nastaje ako je, kao u mom slučaju, podloga od iverala, izrazito glatka i visokog sjaja.

 Ormar nakon lijepljenja...

"Mali princ" sobe bile su jako popularne prije nekih desetak godina, kombinacija javora i intenzivne zelene godinama je činila zanimljiv kontrast sa plavim (njegovim) i pink (njezinim) detaljima. Ona je odselila, a On zašao u zrele, burne tinejdžerske godine, kada svaka naznaka dječjeg izaziva istinsko zgrožavanje. Približavanje 14-tog rođendana dalo je ozbiljan signal da se svi djetinjasti detalji zauvijek odstrane iz njegove sobe, zeleni zidovi obijele, a zavjesice sa dječjim motivima pod hitno odstrane i postave neke umjerene, "pristale njegovim godinama"...

 Prethodni izgled sa zelenim stranicama...

 Naravno da soba nije ni blizu svog konačnog izgleda, postigli smo za početak nekakav kompromis u vidu bijelo-sivo-crnih tonova sa retro detaljima... presudan je bio i njegov jednomjesečni boravak u Engleskoj pa će detalji na zidnim plakatima i kutijama biti povezani sa putovanjima... za početak - lijepljenje zidnih tapeta na postojeće plohe ormara od iverala.

Priznajem, ostala sam ugodno iznenađena ponudom dezena u splitskim trgovinama i onim što se nudi preko interneta... jedini problem što preko neta ne mogu tu strukturu i dodirnuti, prevrnuti preko prstiju, što ostavlja mjesto sumnji u čvrstoću i kvalitetu ljepljenja.

Njegov uvjet je bio: šareno, ali NE DJEČJE. Moja želja je bila: nešto što ima retro nijansu...

Podlogu od glatkog, sjajnog iverala najlakše je "ohrapaviti" tankim premazom temeljne bijele boje. Zgodna alternativa je iveral premazati pomoću valjka impregnacijom za zidove.

Na taj način dobila sam podlogu dovoljno hrapave strukture da ljepilo ne bježi, da fino prione uz iveral i uz tapetu. Pri krojenju tapete za manje površine kao što su ladice, dovoljno je prednju stranicu postaviti na tapetu i točno uzeti potrebnu mjeru. Međutim, ako se radi o većoj površini kao što su vratnice ormara, vodite računa da se većina zidnih tapeta prilikom ljepljenja rasteže... ove moje rastezale su se u dužinu, neke se, u dodiru sa ljepilom, rastežu u širinu... samim time bolje je ostaviti 1-2 cm viška koje je poslije lako skalpelom otkinuti.

Pošto su moje tapete lagano plastificirane, koristila sam jače ljepilo za teške tapete... svakako čitati upute proizvođača i ako ste u dilemi koje ljepilo izabrati, radije odaberite ono jače.

Najvažniji dio u ljepljenju tapeta na ormare i slične površine jest obrada rubova. Svakako višak režite skalpelom dok su rubovi još vlažni: ukoliko su se u međuvremenu osušili, kistom ih ponovno navlažite. Mali trik: višak tapete dobro navlažite ljepilom, preklopite preko ruba i grubim brusnim papirom jednostavno obrusite preko ruba... rubovi će savršeno prionuti a oštri rezovi se neće vidjeti (majstorice decoupagea znaju jako dobro o čemu pričam).

Još jedan mali trik: kad su zalijepljene stranice potpuno suhe, rubove-spojeve preći prozirnim lakom, slobodno preći lakom dijelom i preko tapeta. Na taj način će se krajevi potpuno fiksirati i neće se vremenom početi odljepljivati (ja sam za fiksiranje mojih tapeta prvo koristila bijeli pa prozirni lak za drvo, odabir ovisi o uzorku tapeta).

Za kraj... rekli su mi da sam prvorazredna zabušantica, haha... da je pauza preduga i neopravdana... može li ovaj post proći kao mala isprika za lijenost?

Ljubi vas vaša zabušantica:))

Moj najdraži kutak

Prije dosta vremena u jednom od postova pokazala sam staru šivaću mašinu, miraz moje majke iz 1964. godine. Uzevši u obzir da je mama bila profesionalna krojačica, lako je zamisliti koliko je kilometara "odvozila", vjerno služeći sve do prije nekoliko godina. U međuvremenu je kućna kolekcija mašina za šivanje dobila i moderniju verziju, a ovu starinsku koristili smo kad je trebalo prošiti tvrde, nepokorne kožne dijelove ili ekstra fine materijale i nikada nije zakazala.

Mama se umorila od šivanja, a moja sestra i ja nismo naslijedile njezin talent. Osim toga, nove portabl mašine zgodne su za spremanje, zauzimaju malo dragocjenog prostora... Nostalgična kakva jesam, sentimentalna do granice podnošljivog, bila sam jako odlučna da postolje dobije novu svrhu i prestane biti "višak". Postolje sam pretvorila u radni/kozmetički/internet stol.   Koliko sam uspjela, procijenite sami...

 

Na gornju plohu nekadašnje šivaće mašine postavljena je bijela drvena ploča odgovarajućih dimenzija, monirana na način da se može podići i "otklopiti".

Faze u izradu predviđale su rastavljanje pa ponovno sastavljanje svih dijelova... Za obradu drva koristila sam akrilni kit i šablonu, temeljni bijeli akrilni premaz i akrilni bijeli lak premaz. Neki dijelovi samo su ovlaš premazani kistom da se nazire originalna struktura, drugi su djelomično brušeni za postizanje shabby efekta.

Brojevi 1, 9, 6 i 4 kupljeni su u Art Shop dućanu u Splitu i zalijepljeni za postolje.

 

 Motiv sa šablone ponavlja se na nekoliko elemenata u stanu... stolica, zidni sat, bijela vitrina iz ranijih postova...  Na prednjem, neobojanom dijelu, spužvicom sam nanijela srebreno-sivu pastu.

Ovaj moj najdraži kutak uključio se u nagradnu igru koju organizira Uređenje doma, link za one koji žele dati svoj glas ovom mom malom kutku je http://www.uredjenjedoma.com/655/moj-omiljeni-kutak/

 Hvala svima, pogotovo na toplim riječima podrške u prethodnom postu... ma šta bih ja bez vas!!!

Eda

Makeover namještaja na brzinu...

 

U prošlom postu pokazala sam bijelu vitrinu koja me stajala i vremena i živaca i zbilja je trebalo strpljenja da sve ispadne onako kako sam zamislila... A nakon vitrine trebalo je preurediti sanduk, pa zidni ormar, noćne ormariće... vjerojatno bih do sljedećeg Božića bila gotova da sam nastavila onom dinamikom!

U spavaćoj sobi makeover namještaja diktirao je motiv laminata... sivo-bijeli, sa diskretnim slovima (nazivi toskanskih, španjolskih i provansalskih vina). Osim sivih i bijelih nijansi, u sobu se "ugurala" i bež i sasvim malo crne...

Možda je nekome poznata ova Lidlova komoda... u stvarnosti drvo uopće nije bijelo, nego sasvim svijetla nijansa jasena na kojem se naziru godovi. U prvoj varijanti planirala sam ju urediti za seosku vikendicu. Na kraju je postala dodatak spavaćoj sobi...

 

Drvo je premazano tankim slojem bijele akrilne boje, tako da se i dalje nazire struktura drva... s prednje strane diskretne trake u cracle tehnici... na bočne stranice uz pomoć "memories" šablone nanosila sam različitu nijansu sive...

 

Kutak spavaće sobe sa sandukom za uspomene...

S obzirom da je soba smještena u potkrovlju koji u jednom dijelu doseže visinu od četiri metra, u prostor sam mogla ugurati jedan jako visoki ormar iz hodnika starog stana... Prednje vratnice su bile zadovoljavajuće nijanse, trebalo je samo tamno smeđe bočne stranice premazati bijelom bojom. Koristila sam Caparol temeljnu bijelu kao podlogu i Caparol saten bijelu kao gornji sloj... Ovdje je korištena  "vintage" šablonica...

Na dijelove ormara na kojem su bili vidljivi tragovi pritezanja i učvršćivanja starog ormara, zalijepljeni su ostaci laminata... Bočna stranica ormara dobila je i pomoćne vješalice za odjeću...

 

Ukupno potrošeno vrijeme - dva sata u dva dana. Prvi dan za bojanje i sušenje svih podloga, drugi dan za igranje sa šablonom i ove sitne muške radove...Prava milina u odnosu na dugotrajno brušenje!

Hvala vam svima što me pratite i komentirate čak i kad nestanem iz blogosvijeta u nepoznatom pravcu, kad sam lijena napraviti novi post ili me uhvati kriza pa mi se ne sviđa ni moj "spalatinArt"... ovaj put sam odmah pripremila još jedan post, hehe, za slučaj da u međuvremenu negdje "otplovim". Ali, neka malo sačeka:)

 Eda

Bijela shabby vitrina..

U dom mojih roditelja stigla je kad sam bila šestogodišnja djevojčica. Sjajne smeđe nijanse, prepuna ladica velikih i malih, prigrlila je i moje školske knjige i mamine krojeve i razne druge nama drage sitnice... Gornja lijeva ladica za karte i domino...  ona sasvim desno za račune... ona na dnu za Burde i kukičane radove... gornja lijeva vratašca za slatkiše...

Desetljećima je slušala i našu pjesmu i naše sitne prepirke, čekala s nama Božiće, Uskrse i Nove godine... i polako oronula. Napali je crvići. Boja izblijedila i pohabala. Ručke se polomile. 

  Prije...

Nema više ni obiteljskog stana u kojem sam odrasla. Ovih dana mama je uselila u drugi, manji, bliže meni. Prošle smo bolan proces vaganja što sačuvati iz starog doma, što baciti, što pokloniti... Ali u jednome smo bile suglasne - vitrina ide u novi dom, ma kakav god raspored bio prilagodit ćemo ga NJOJ. 

Hm. Rušili smo nosivi zid da bi dama u bijelome zauzela svoje mjesto.

Poslije

Svi oni koji su se ikada upustili u avanturu zvanu brušenje namještaja mogu točno znati koliko sati rada je trebalo da se poskida stara boja. Zajedno sa starom bojom brusili su se i moji nokti. I jagodice. O začepljenim nosnicama prepunim fine prašine neću ni pričati. I ne manje važno, brušenje se odigravalo ljeti, u podrumu moje zgrade, na ugodnih 40-tak stupnjeva...

Ručkice su zamijenjene novima... iste takve nalaze se i na novim kuhinjskim elementima. Odabir je bijelo, šablona i srebreno sivi kovani detalji... Koristila sam temeljnu Caparol boju i bijeli Caparol lak u mat nijansi. A bojanje i lakiranje je odmor za dušu nakon brušenja...

Nekadašnja narančasta stakla postala su mliječno bijela, crviće sam zauvijek ispratila na počinak:) U prostoru djeluje jako elegantna. Istovremeno diskretna i napadna. A ja se pravim važna:) Iako sam odlučno tvrdila da nikada više, ali nikada više neću ponoviti isti pothvat...

... sjetila sam se da u seoskoj konobi imam jednu vitrinu. U poluraspadnutom stanju. Tko zna...

 Eda

1964...

Tisuću devetsto šezdeset i četvrta...  kako mi samo beskrajno davno zvuči spomen na godinu koju sam stavila u naslovu... godina u kojoj su se još uvijek košulje vrjednovale dužinom kragne a hlače širinom nogavica... pradavno vrijeme bez televizora u boji, interneta ili nedajbože mobitela...

Njemu nije bilo važno što se te godine svijet po prvi put upoznao s zlosretnim pojmom "Bermudski trokut" ili što je Nelson Mandela osuđen na doživotnu robiju, a Martin L. King dobio Nobelovu nagradu za mir... još ga je manje bilo briga što je Sava probila brane i poplavila trećinu Zagreba...

Ni Njoj nije bilo pretjerano važno što je Tereza tog ljeta pjevala Legendu o Miljenku i Dobrili, niti što  je Elizabeth Taylor po prvi put rekla "da" Richardu Burtonu..

Ali nešto jest bilo važno, jedna nježna i romantična, za današnje pojmove starinska ljubav i jedno skromno vjenčanje kojem su prehtodili svi oni davno zaboravljeni običaji.. Njezin miraz u vezenim lancunima, a Njegov još skromniji... dvije obične drvene stolice i jedan stol... sasvim dovoljno da s vjerom i ljubavlju  krenu u zajednički život koji je trajao četrdeset i tri godine...

Ovo je stolica koja je ostala nakon Njegovog odlaska... 

 

 Sjedište sasvim uništeno, rubovi iskrzani i jako oštećeni... savršen izazov za mali makeover:)

 Stolica, predviđena za novi radni kutak, pojačana debelom spužvom... siva tkanina još uvijek nije "zaklamana", za ovaj fotosesion poslužila je i ljepljiva traka...

 

Šablona s motivima koji se ponavljaju na nekoliko predmeta u stanu...

 

Pogled s prednje strane...

i sa stražnje...

A novi radni kutak kompletiran je još jednom starinom... koju je trebalo dodatno učvrstiti  i pojačati...

 

Za sada tek jedna fotografija stare mašine za šivanje u radnoj verziji... konačna verzija mašine pretvorene u radni stol nekom drugom prilikom:)

Stol je dobio novu plohu, trenutno ga lakiram i pjevušim... a što drugo nego Arsenovu "Kuću pored mora"... pjesmu koja je pobijedila na Splitskom festivalu davne 1964....

Eda

Čarobni sat...

Ponekad nas sjećanja iznevjere i zaboravimo neke drage trenutke kao da se nikada nisu ni dogodili... A ponekad pamtimo detalje koji se naoko čine sasvim nevažni, beznačajni i ničim ne nagovijeste da će se u pamćenje zauvijek urezati...

Takva jedna mala sličica iz moga djetinjstva zauvijek svijetli u mome pamćenju... moj pape koji se vraća iz Venecije nakon dvomjesečnog službenog puta kako nosi poklone... crne lakirane cipelice koje sam nosila sve dok noga nije previše narasla pa je svako obuvanje postalo pomalo bolno... drveni romobil na kojem mi je zavidjela cijela ulica sve dok se guma na kolima nije sasvim raspala... i ovaj drveni sat čiji je mehanizam odavno stao...

 

Pape mi je rekao da ne moram više gledati vremensku prognozu; dovoljno je proučiti kazaljke na satu i sve će mi biti jasno:)) Mislim da sam već treći dan razbila stakalce na donjem dijelu sata, pokušavajući otkriti tajnu kako to naš sat može znati hoće li sutra pasti kiša...

 

Temperatura zraka mi je već nešto jasnije izgledala, manje tajnovito, osim što nisam shvaćala princip po kojem se živa penje i spušta...  

 

A uz lekciju o barometrima i termometrima, učila sam i prve talijanske riječi (ako se ne računaju talijanizmi tipa pjat, ređipet, lancun, šjor, priša... s kojima mali Splićani odrastaju)...

 

Moj "čudesni" sat odavno mi je otkrio sve male i velike tajne... otet iz nekih davnih vremena moga djetinjstva spreman je da krene u neki novi život... uz pomoć šablone, bijele akrilne boje i malo čipke i laka...  

 

Da me sjeti na davna  vremena kada su djeca pamtila trenutak kada bi u dom stigao predmet kao što je obični zidni sat...

 

Možda moja djeca neće zapamtiti trenutak kada sam ga donijela iz vlastitog roditeljskog doma... ali voljela bih da se jednoga dana sjećaju trenutka kada sam ga s ljubavlju bojala i ukrašavala. I možda njima bude pričao neku sasvim drugu priču, ali opet priču o toplim i dragim uspomenama....

Eda

Uspomene...

Ovako mi i treba kad objavljujem post nakon nekoliko mjeseci:((( E ne znam što napisati, e ne znam sa novim sučeljem kuda kliknuti... ovo bi bio post iz drugog pokušaja, valjda ću do kraja posta shvatiti kako ga objaviti...

Kratko i najkraće - desila mi se selidba... prodaja roditeljskog stana, kupovina drugih, uređenje novog stana za mamu, i ono najteže, selekcija uspomena nakupljenih u 43 godine i odluka o tome što od životnog spomenara baciti a što "spasiti"... da stvar bude zanimljivija, mama čuči u vikendici i čeka da stan bude kompletno uređen i tek onda će ga vidjeti... uf!!

Jedna od tih "spašenih" uspomena je i ova polica za začine...

Već sam krenula sa temeljnom bojom i sjetila se da sam zaboravila poslikati...

Uz ovu policu sačuvana je jedna stolica, zidni sat, jedna vitrina i postolje nekadašnje šivaće mašine... sve od drveta, ali za mamin novi stan neprikladno... o tome ipak nekom drugom prilikom...

 

S obzirom da je stan u bijelo-bež nijansama, svi staro-novi drveni detalji premazani su temeljnom bijelom bojom u kombinaciji sa bež...

 Motiv sa ove šablone ponavljat će se i na ostalim drvenim detaljima u stanu...

Poklopac od tamnosmeđe tvrde plastike odlično je podnio zahvat akrilnom bojom... na temeljnu akrilnu boju nanijela sam dvije različite nijanse akrila i sve lakirala Caparolovim saten lakom...

 

 Detalj sa stolice koju ostavljam za neku drugu prigodu...

 

 

Hvala svima na mailovima podrške, hvala što me niste zaboravile i što razumijete moju odsutnost, ova brojka od 438 sljedbenika najveći je razlog što sam se uhvatila u koštac sa ovim nemogućim čudnim bloggerom..

Do idućeg posta,

Eda