Imitacija kamina. I jedan san.

Kad sam imala desetak, dvanaest godina moj pape počeo je graditi vikendicu za svoju dušu. Većinu radova obavio je samouko, bez ičije pomoći, a mene bi doveo kao "supervizora" da izrazim svoje mišljenje. "Jel' ti se sviđa", pitao bi sa nadom u očima, mene, balavicu koja nije znala ni što je beton. Pape je bio takav, cijenio je mišljenje djeteta i starca, uvažavao želje i prijedloge. Davao krila. 

Imali smo zajedničku želju. U uglu kuhinje napraviti kamin. Ali pape nije znao kako ga napraviti. Od tada su prošla desetljeća, moj pape je zauvijek otišao i u nasljeđe mi ostavio i vikendicu i čežnju za kaminom. 

Prije dvije, tri godine u časopisu Moj stan prikazana je zanimljiva imitacija kamina, korak po korak napravljen od šperploče. Zatim je Nely koja piše blog Blue Hortenzia pokazala svoju predivnu imitaciju kamina... sve mi se posložilo osim jedne sitnice. U mome stanu jednostavno ne postoji kutak u kojem bih ga smjestila.

Sve dok jedan kutak nije trebao dobiti drugi TV, smjestiti ga na zid i sakriti gomilu kablova. U obzir je dolazilo samo nešto jednostavno, neupadljivo, što ne zauzima puno mjesta.

 "Kamin" nasuprot trosjeda

Nakon mijenjanja greda na kosom stropu, iskoristila sam ostatke... jedna duža greda i dvije kraće koje su malo pobrušene. U prvoj varijanti planirala sam postaviti šipku na koju bi se vješali ukrasi...

Za ispunu udubine u kojoj se nalaze kablovi skrojen je komad od ostatka knaufa i obrađen čipkastom teksturom. Za one koji ne znaju tehniku ukrašavanja čipkom:

          - čvrsto napeti uzorak preko podloge

          - špatulom premazati akrilnim kitom za drvo preko čipke

          - odstraniti čipku (i odmah oprati ukoliko ju želite ponovno koristiti)

          - osušenu teksturu lagano prebrusiti i po želji lakirati

Grede su premazane temeljnom bijelom bojom i akrilnim lakom, uzorak rađen pomoću šablone i akrilnog kita.

Za početak, dovoljno da ublaži želju... Nisam baš u cijelosti ispunila svoj san, ali nisam ni odustala od snova:)

Eda

Kako zalijepiti zidne tapete na ormar?

Nekoliko redaka za početnike koji razmišljaju o lijepljenju zidnih tapeta na ormar a nisu sigurni odakle krenuti. Stvari su donekle jednostavnije ako je podloga drvena i svijetla, u tom slučaju dovoljno je malo prebrusiti površinu da se ljepilo bolje uhvati. Problem nastaje ako je, kao u mom slučaju, podloga od iverala, izrazito glatka i visokog sjaja.

 Ormar nakon lijepljenja...

"Mali princ" sobe bile su jako popularne prije nekih desetak godina, kombinacija javora i intenzivne zelene godinama je činila zanimljiv kontrast sa plavim (njegovim) i pink (njezinim) detaljima. Ona je odselila, a On zašao u zrele, burne tinejdžerske godine, kada svaka naznaka dječjeg izaziva istinsko zgrožavanje. Približavanje 14-tog rođendana dalo je ozbiljan signal da se svi djetinjasti detalji zauvijek odstrane iz njegove sobe, zeleni zidovi obijele, a zavjesice sa dječjim motivima pod hitno odstrane i postave neke umjerene, "pristale njegovim godinama"...

 Prethodni izgled sa zelenim stranicama...

 Naravno da soba nije ni blizu svog konačnog izgleda, postigli smo za početak nekakav kompromis u vidu bijelo-sivo-crnih tonova sa retro detaljima... presudan je bio i njegov jednomjesečni boravak u Engleskoj pa će detalji na zidnim plakatima i kutijama biti povezani sa putovanjima... za početak - lijepljenje zidnih tapeta na postojeće plohe ormara od iverala.

Priznajem, ostala sam ugodno iznenađena ponudom dezena u splitskim trgovinama i onim što se nudi preko interneta... jedini problem što preko neta ne mogu tu strukturu i dodirnuti, prevrnuti preko prstiju, što ostavlja mjesto sumnji u čvrstoću i kvalitetu ljepljenja.

Njegov uvjet je bio: šareno, ali NE DJEČJE. Moja želja je bila: nešto što ima retro nijansu...

Podlogu od glatkog, sjajnog iverala najlakše je "ohrapaviti" tankim premazom temeljne bijele boje. Zgodna alternativa je iveral premazati pomoću valjka impregnacijom za zidove.

Na taj način dobila sam podlogu dovoljno hrapave strukture da ljepilo ne bježi, da fino prione uz iveral i uz tapetu. Pri krojenju tapete za manje površine kao što su ladice, dovoljno je prednju stranicu postaviti na tapetu i točno uzeti potrebnu mjeru. Međutim, ako se radi o većoj površini kao što su vratnice ormara, vodite računa da se većina zidnih tapeta prilikom ljepljenja rasteže... ove moje rastezale su se u dužinu, neke se, u dodiru sa ljepilom, rastežu u širinu... samim time bolje je ostaviti 1-2 cm viška koje je poslije lako skalpelom otkinuti.

Pošto su moje tapete lagano plastificirane, koristila sam jače ljepilo za teške tapete... svakako čitati upute proizvođača i ako ste u dilemi koje ljepilo izabrati, radije odaberite ono jače.

Najvažniji dio u ljepljenju tapeta na ormare i slične površine jest obrada rubova. Svakako višak režite skalpelom dok su rubovi još vlažni: ukoliko su se u međuvremenu osušili, kistom ih ponovno navlažite. Mali trik: višak tapete dobro navlažite ljepilom, preklopite preko ruba i grubim brusnim papirom jednostavno obrusite preko ruba... rubovi će savršeno prionuti a oštri rezovi se neće vidjeti (majstorice decoupagea znaju jako dobro o čemu pričam).

Još jedan mali trik: kad su zalijepljene stranice potpuno suhe, rubove-spojeve preći prozirnim lakom, slobodno preći lakom dijelom i preko tapeta. Na taj način će se krajevi potpuno fiksirati i neće se vremenom početi odljepljivati (ja sam za fiksiranje mojih tapeta prvo koristila bijeli pa prozirni lak za drvo, odabir ovisi o uzorku tapeta).

Za kraj... rekli su mi da sam prvorazredna zabušantica, haha... da je pauza preduga i neopravdana... može li ovaj post proći kao mala isprika za lijenost?

Ljubi vas vaša zabušantica:))

Moj najdraži kutak

Prije dosta vremena u jednom od postova pokazala sam staru šivaću mašinu, miraz moje majke iz 1964. godine. Uzevši u obzir da je mama bila profesionalna krojačica, lako je zamisliti koliko je kilometara "odvozila", vjerno služeći sve do prije nekoliko godina. U međuvremenu je kućna kolekcija mašina za šivanje dobila i moderniju verziju, a ovu starinsku koristili smo kad je trebalo prošiti tvrde, nepokorne kožne dijelove ili ekstra fine materijale i nikada nije zakazala.

Mama se umorila od šivanja, a moja sestra i ja nismo naslijedile njezin talent. Osim toga, nove portabl mašine zgodne su za spremanje, zauzimaju malo dragocjenog prostora... Nostalgična kakva jesam, sentimentalna do granice podnošljivog, bila sam jako odlučna da postolje dobije novu svrhu i prestane biti "višak". Postolje sam pretvorila u radni/kozmetički/internet stol.   Koliko sam uspjela, procijenite sami...

 

Na gornju plohu nekadašnje šivaće mašine postavljena je bijela drvena ploča odgovarajućih dimenzija, monirana na način da se može podići i "otklopiti".

Faze u izradu predviđale su rastavljanje pa ponovno sastavljanje svih dijelova... Za obradu drva koristila sam akrilni kit i šablonu, temeljni bijeli akrilni premaz i akrilni bijeli lak premaz. Neki dijelovi samo su ovlaš premazani kistom da se nazire originalna struktura, drugi su djelomično brušeni za postizanje shabby efekta.

Brojevi 1, 9, 6 i 4 kupljeni su u Art Shop dućanu u Splitu i zalijepljeni za postolje.

 

 Motiv sa šablone ponavlja se na nekoliko elemenata u stanu... stolica, zidni sat, bijela vitrina iz ranijih postova...  Na prednjem, neobojanom dijelu, spužvicom sam nanijela srebreno-sivu pastu.

Ovaj moj najdraži kutak uključio se u nagradnu igru koju organizira Uređenje doma, link za one koji žele dati svoj glas ovom mom malom kutku je http://www.uredjenjedoma.com/655/moj-omiljeni-kutak/

 Hvala svima, pogotovo na toplim riječima podrške u prethodnom postu... ma šta bih ja bez vas!!!

Eda

Hm.....

U kojem tonu napisati post nakon tri mjeseca? Odakle ću krenuti, prvo sa isprikama, ili da se pravim kao da sam cijelo vrijeme prisutna?

Možda bih izabrala ovu drugu varijantu da ovaj čudan internet svijet koji nas je sve zajedno povezao nije nekako dočijukao da sam bila u problemima... pa su neke drage osobe počele "čačkati" i pitati i opet pitati, a ja nekada imam volje pa opet nemam ni snage ni volje pisati..

Ukratko: prometna prije dva mjeseca. Svi živi. Auta više nema. Nitko nije slomljen. Ugruvani, netko sa potresima mozga (s epicentrom u Dugopolju, kaže moj sin).

Natučena. Šanc još uvijek obožavam jer mi je glava bez njega preteška. Nisam više ljubičasta. Nisam ni zelena. Ali jesam ljuta. Zato jer je netko nepažnjom ugrozio moju obitelj i učinio da nas tjednima sve boli. Pa nisam ljuta nego sretna jer imamo jedno drugo. Pa sam zahvalna jer pišem ove retke. Pa sam opet ljuta jer hoću biti ljuta. Pa sam tren poslije najsretnija na svijetu.

I na blog sam bila ljuta. Zato jer je prašnjav, nijem i nije me htio potaknuti na akciju. Tek jedan mali Sinišin mail i poziv na igricu koju organizira "Uređenje doma" podsjetili su me da ja ovaj moj blog i ono što radim u stvari jako volim.

Volim reciklirati stvari. Gledati kroz neki predmet sve dok se ne upali lampica. Nisam bila u stanju ovih tjedana baviti se cvijećem onoliko koliko sam planirala "prije". Pa sam "sadila" cvijeće od tankog bež i bijelog konca:)

Preobična. Treba joj malo bijele boje, tkanine i konca.

Heklana čipka i rascvjetana košara...

U ožujku sam napravila dvadesetak obruča od vrbinog granja, nemajući nikakvu posebnu ideju na koji način ih iskoristiti...

 Košara je napravljena za jednu dragu gospođu... tek trebam odlučiti kakvim je sitnicama napuniti:)

 Sa druge strane tek jedan jedini cvijetak...

Umalo da zaboravim. Moj sin i ja živi smo samo zato jer sam vrisnula. Pa se ON prepao i skrenuo volan u pravom smjeru. Zato, drage moje, koliko god oni prigovarali i gunđali, kad god smatrate da je potrebno - vrištite! Iz petnih žila! Vjerujte mi na riječ, taj prodoran i iritirajući ženski vrisak može vam spasiti život!

Eda

Neka ih čuvaju anđeli...

Prije više od godinu dana Martina sa bloga Moj decuopage svijet, uz paketić salveta i tulipane, poslala mi je i ove prelijepe gipsane anđele. Od bezbroj ideja i varijacija na temu (meni su jednostavno odličan dodatak u interijeru), na kraju su završili kao dragi čuvari mojih uspomena...

Veliki Ikein okvir, ostaci zidnih tapeta zalijepljeni kao kontrastna podloga... i kombinacija starih crno bijelih fotki i onih novijih, isprintanih  u  kućnoj verziji... 

Pozadinu fotografija pridržavaju obostrano ljepljivi papirići, tako da fotke mogu mijenjati ovisno o raspoloženju (svakome prema zaslugama:)

Novi dotatak u spavaćoj sobi... lijepo je zaspati s pogledom na draga lica:)

Još jedna nagrada stigla je ovih dana na moju adresu od Sonaj sa bloga For You... Sonaj koja me totalno očarala svojom čudotvornom tehnikom na staklenim bocama poslala mi je presladak paketić. Moram priznati da je onaj neponovljiv osjećaj radosnog iščekivanja dok odmotavam paket i virim u unutrašnjost čisti dokaz da i u mojim zrelim godinama čuči jedna nestrpljiva djevojčica... hvala ti, draga Sonja, jako si me obradovala svojim predivnim radovima:)

O sebi kaže da obožava sunce i more... e budi sigurna da će se ovi tvoji radovi nauživati i splitskog sunca i nagledati mora:)

Pozdrav svima, posebno Dragani sa bloga draganasgarden.blogg.com koja je postala moj 500-ti pratitelj!!

Eda

Makeover namještaja na brzinu...

 

U prošlom postu pokazala sam bijelu vitrinu koja me stajala i vremena i živaca i zbilja je trebalo strpljenja da sve ispadne onako kako sam zamislila... A nakon vitrine trebalo je preurediti sanduk, pa zidni ormar, noćne ormariće... vjerojatno bih do sljedećeg Božića bila gotova da sam nastavila onom dinamikom!

U spavaćoj sobi makeover namještaja diktirao je motiv laminata... sivo-bijeli, sa diskretnim slovima (nazivi toskanskih, španjolskih i provansalskih vina). Osim sivih i bijelih nijansi, u sobu se "ugurala" i bež i sasvim malo crne...

Možda je nekome poznata ova Lidlova komoda... u stvarnosti drvo uopće nije bijelo, nego sasvim svijetla nijansa jasena na kojem se naziru godovi. U prvoj varijanti planirala sam ju urediti za seosku vikendicu. Na kraju je postala dodatak spavaćoj sobi...

 

Drvo je premazano tankim slojem bijele akrilne boje, tako da se i dalje nazire struktura drva... s prednje strane diskretne trake u cracle tehnici... na bočne stranice uz pomoć "memories" šablone nanosila sam različitu nijansu sive...

 

Kutak spavaće sobe sa sandukom za uspomene...

S obzirom da je soba smještena u potkrovlju koji u jednom dijelu doseže visinu od četiri metra, u prostor sam mogla ugurati jedan jako visoki ormar iz hodnika starog stana... Prednje vratnice su bile zadovoljavajuće nijanse, trebalo je samo tamno smeđe bočne stranice premazati bijelom bojom. Koristila sam Caparol temeljnu bijelu kao podlogu i Caparol saten bijelu kao gornji sloj... Ovdje je korištena  "vintage" šablonica...

Na dijelove ormara na kojem su bili vidljivi tragovi pritezanja i učvršćivanja starog ormara, zalijepljeni su ostaci laminata... Bočna stranica ormara dobila je i pomoćne vješalice za odjeću...

 

Ukupno potrošeno vrijeme - dva sata u dva dana. Prvi dan za bojanje i sušenje svih podloga, drugi dan za igranje sa šablonom i ove sitne muške radove...Prava milina u odnosu na dugotrajno brušenje!

Hvala vam svima što me pratite i komentirate čak i kad nestanem iz blogosvijeta u nepoznatom pravcu, kad sam lijena napraviti novi post ili me uhvati kriza pa mi se ne sviđa ni moj "spalatinArt"... ovaj put sam odmah pripremila još jedan post, hehe, za slučaj da u međuvremenu negdje "otplovim". Ali, neka malo sačeka:)

 Eda

Bijela shabby vitrina..

U dom mojih roditelja stigla je kad sam bila šestogodišnja djevojčica. Sjajne smeđe nijanse, prepuna ladica velikih i malih, prigrlila je i moje školske knjige i mamine krojeve i razne druge nama drage sitnice... Gornja lijeva ladica za karte i domino...  ona sasvim desno za račune... ona na dnu za Burde i kukičane radove... gornja lijeva vratašca za slatkiše...

Desetljećima je slušala i našu pjesmu i naše sitne prepirke, čekala s nama Božiće, Uskrse i Nove godine... i polako oronula. Napali je crvići. Boja izblijedila i pohabala. Ručke se polomile. 

  Prije...

Nema više ni obiteljskog stana u kojem sam odrasla. Ovih dana mama je uselila u drugi, manji, bliže meni. Prošle smo bolan proces vaganja što sačuvati iz starog doma, što baciti, što pokloniti... Ali u jednome smo bile suglasne - vitrina ide u novi dom, ma kakav god raspored bio prilagodit ćemo ga NJOJ. 

Hm. Rušili smo nosivi zid da bi dama u bijelome zauzela svoje mjesto.

Poslije

Svi oni koji su se ikada upustili u avanturu zvanu brušenje namještaja mogu točno znati koliko sati rada je trebalo da se poskida stara boja. Zajedno sa starom bojom brusili su se i moji nokti. I jagodice. O začepljenim nosnicama prepunim fine prašine neću ni pričati. I ne manje važno, brušenje se odigravalo ljeti, u podrumu moje zgrade, na ugodnih 40-tak stupnjeva...

Ručkice su zamijenjene novima... iste takve nalaze se i na novim kuhinjskim elementima. Odabir je bijelo, šablona i srebreno sivi kovani detalji... Koristila sam temeljnu Caparol boju i bijeli Caparol lak u mat nijansi. A bojanje i lakiranje je odmor za dušu nakon brušenja...

Nekadašnja narančasta stakla postala su mliječno bijela, crviće sam zauvijek ispratila na počinak:) U prostoru djeluje jako elegantna. Istovremeno diskretna i napadna. A ja se pravim važna:) Iako sam odlučno tvrdila da nikada više, ali nikada više neću ponoviti isti pothvat...

... sjetila sam se da u seoskoj konobi imam jednu vitrinu. U poluraspadnutom stanju. Tko zna...

 Eda

Adventski vijenac... u zadnji čas

Ma i nije baš u zadnji čas... samo što, kao i obično, stari ukrasi ničim nisu izazvali "klik" koji bi me inspirirao. Ili se ne slažu sa ukrasima planiranim na novogodišnjoj jelci, ili se ne slažu sa stolnjakom.. Pravi razlog leži u činjenici da sam bijesna na samu sebe što ne znam rasporediti vrijeme i čini mi se da nakrcam sebi previše obaveza koje me dave. 

Moja mala susjedica naučila je novu riječ. Avangarda. Koju upotrebljava u svim situacijama koje imaju i nemaju veze sa raznoraznim inovacijama. I sjetila sam se nje dok sam sjeckala nogavice nekadašnjih srebrenih hlača (ne mogu vjerovati da sam JA to nosila!).

Sjajna tkanina izrezana na pravokutnike...

U svakom slučaju, moja avangarda nije odraz inovacije i eksperimenta koji ide ispred svoga vremena, nego najobičnija "ho-ruk" instalacija, odraz ovog uskovitlanog ritma kojeg sam si nametnula... rezultat onoga "neću šiške, neću vrpce, neću čipku, neću zvijezde, nećuuu..."

 Preklopljena na trokut, pa opet na trokut... zaliha dugmića i pribadača ovdje mi je dobrodošla...

 

 

Uz dugmiće svijetlih nijansi pribola sam i cvjetiće sa jelke iz ranijeg posta

 Nadam se da ću dogodine uspjeti pronaći kutiju sa ukrasima i na vrijeme objaviti post o novom adventskom vijenčiću.
Kako god, ovaj adventski vijenac slaže se i sa stolnjakom i sa novogodišnjom jelkom.

Želim vam svima puno slobodnog vremena i mudro planiranje blagdana:)

Eda