Adventski vijenac... u zadnji čas

Ma i nije baš u zadnji čas... samo što, kao i obično, stari ukrasi ničim nisu izazvali "klik" koji bi me inspirirao. Ili se ne slažu sa ukrasima planiranim na novogodišnjoj jelci, ili se ne slažu sa stolnjakom.. Pravi razlog leži u činjenici da sam bijesna na samu sebe što ne znam rasporediti vrijeme i čini mi se da nakrcam sebi previše obaveza koje me dave. 

Moja mala susjedica naučila je novu riječ. Avangarda. Koju upotrebljava u svim situacijama koje imaju i nemaju veze sa raznoraznim inovacijama. I sjetila sam se nje dok sam sjeckala nogavice nekadašnjih srebrenih hlača (ne mogu vjerovati da sam JA to nosila!).

Sjajna tkanina izrezana na pravokutnike...

U svakom slučaju, moja avangarda nije odraz inovacije i eksperimenta koji ide ispred svoga vremena, nego najobičnija "ho-ruk" instalacija, odraz ovog uskovitlanog ritma kojeg sam si nametnula... rezultat onoga "neću šiške, neću vrpce, neću čipku, neću zvijezde, nećuuu..."

 Preklopljena na trokut, pa opet na trokut... zaliha dugmića i pribadača ovdje mi je dobrodošla...

 

 

Uz dugmiće svijetlih nijansi pribola sam i cvjetiće sa jelke iz ranijeg posta

 Nadam se da ću dogodine uspjeti pronaći kutiju sa ukrasima i na vrijeme objaviti post o novom adventskom vijenčiću.
Kako god, ovaj adventski vijenac slaže se i sa stolnjakom i sa novogodišnjom jelkom.

Želim vam svima puno slobodnog vremena i mudro planiranje blagdana:)

Eda

Kukičana jelka

Brzo kukičate? Imate ostatke vunice? Gledate serije i ne znate što s rukama? Ne sviđaju vam se vaši stari božićni ukrasi? Nemate volje prtljati danima i noćima za napraviti nove?

 

Za početak, izaberite što deblju vunicu da  motiv bude gotov za nekoliko minuta... Gotove motive fiksirati sa štirkom za košulje u spreju... Za vrh jelke pronaći motiv koji nalikuje na božićnu zvijezdu (dolje lijevo), kroz rubove provući tanku žicu i spljoštiti krajeve (dolje desno).

Motive samo nataknuti na grančice, bez ikakvih kvačica...

 

Ako baš bude viška vune oplesti i čizmice...

 Poslije božićnih blagdana motive pričvrstiti za šalove, kape i slično:))

Ovo mi se čini brzo, jeftino i toplo:))

Pozdrav svima,

Eda

Nešto za moju dušu...

Kukičani čipkasti podmetači u raznim varijantama dio su moga djetinjstva, moga odrastanja... već u petom razredu osnovne radila sam odlične male ukrase, čini mi se čak sa više strpljenja nego li danas! 

 

Stoga sam, da ne prekinem tradiciju koja se prenosi sa (ženskog) koljena na koljeno i ja sam svojoj kćerki u petom osnovne kao prvu lekciju dala da kukiča metre i metre tzv. lančića...

Kukičane detalje danas rado koristim u seoskoj vikendici; nekako mi je sasvim prirodan ambijent za stolnjak, zavjesice ili neke čipkaste kukičane podmetače...

Neki od ovih čipkastih ljepotana već su prešli i prag punoljetnosti:))

... rađeni još u vrijeme kada je svaka komoda i svaka vitrina imala po nekoliko primjeraka uštirkanih podmetača...

Danas većinu ovakvih detalja najčešće koristim pri izradi glinenih predmeta...(vidi ovdje). Sasvim zgodno i nekako "domaće" izgledaju mi vaze, satovi ili zdjele na koje je otisnuta čipka...

 Ali što uraditi sa platnenom vrećicom prepunom ovakvih znakova prošlosti?

 

Uokviriti u Ikein drveni okvir dimenzija 50 x 70:))

Uživo izgleda fenomenalno... naravno, sve je stvar ukusa, bež i bijela varijanta odlično su se uklopile u cjelokupni ambijent... kako god, jedno je sigurno - ove stvarčice više neće skupljati prašinu!

S obzirom da sam ove fotografije, sukladno vremenu u kojem su ove stvarčice nastale, stavila u black and white opciju, vrlo skoro pokazat ću vam kako će izgledati u budućem ambijentu - spavaćoj sobi u bijelo-bež varijanti:))

 

 Do tada moram stići blogo-zaostatke, toliko toga mi se nagomilalo dok sam maksimalno koristila produženi godišnji odmor, da mi se čini da će mi trebati deset dana dok vas sve obiđem!! Ali podrudit ću se, evo krećeeeeem....

Eda

DAS masa na limenoj podlozi...

Danas nema kuhanja, obitelj se raspršila kud koji mili moji, a ja ću iskoristiti priliku i brzinski objaviti novi post:))

Opet mi se nakupilo limenih kutijica od Lidlovih bombona (nisam to ručala, hehe), moji muškarci temeljito melju i mljackaju, a ja slažem i uredno spremam. A zbilja su izvrsne, bilo kao poklon ambalaža ili kao posuda za miješanje raznih bojica ili za spremanje raznih sitnica...

Ovaj put sam ih obukla u DAS masu i kompletirala srcima.

Ako nekoga zanima kako sjediniti DAS masu i limenu podlogu, postupak je sljedeći:

1. DAS masu razvaljati i otkinuti kružni oblik nešto veći od metalnog poklopca. Poklopac premazati drvofixom i na njega nalijepiti odrezani oblik. Prstima nježno otkinuti višak mase. Na svježu masu mogu se utiskivati razni oblici, lijepiti vitice kao u mome slučaju ili utiskivati sitne mozaik kockice što meni osobno jako efektno izgleda...

2. Podloga je akrilna boja, zatim bitumen i na kraju obavezno Capacril saten lak koji izvrsno štiti boju od habanja i daje diskretan sjaj.

3. Za ova slatka srca koristila sam silikonski kalup, osobno sam oduševljena njime, jako je jednostavno za rukovanje i može se koristiti i za gips, razne mase za modeliranje, ali i za vruću čokoladu:))

Trakice za srca sam iskukičala u različitim dužinama, zgodno mi izgledaju kad se objese na drvenu dasku...




4. Ja sam zbilja strašno nespretna u izradi čestitki, sve ispadne nekako neprirodno, kićasto i amaterski:(( Stoga evo jedna simple varijanta, papir odrezan u obliku srca i na njemu kukičani cvijet:)) Nije baš "Keksovski" ni "Majtovski", ali napravljena je s ljubavlju...

5. U kompletu je i ružica - broš, latice su kukičane, a u sredini dugme sa srcem od Das mase... Mene još nije uhvatila piromanija.

To je sve što sam stigla napraviti u zadnjih petnaest dana... A sad ručak i natrag u ured:))

Dugo u noć, u zimsku bijelu noć

Bila je to večer bez inspiracije... Nije mi se gledao film, nije me privlačila knjiga, kutijice sa kistovima i bojama spakovane dok ne prođe božićni i novogodišnji šušur...

S onda sam pronašla ovo lilasto klupko... Trajalo je, priznajem, dugo u noć, nije baš bila bijela noć nego ona hladna, burna splitska noć... Još je ostalo malo vunice za jednu ružicu, a sad ga idem prošetati po splitskoj rivi... Ma nije baš predviđen za onu pravu buru, kad mi kosa vibrira oko mene i usne pomodre, a nosnice se stisnu pa usisavam hladni zrak kao na škrge.. Ali imamo mi u Splitu i kišnih dana, hvala Bogu, onih ljepljivih vlažnih dana kad vas zgrabi glavobolja i onda namrštena bauljam ulicama grada i priželjkujem malo burice da rastjera vlagu i pomodri i more i ruke i obraze...

Usput, jedan Fahrudin i splitska riva na moj način, božićni poklon za moju dragu Branku...

p.s.
Nakon heklanja žice i konopa, vuna je pravo olakšanje, zaboravila sam kako prsti sami klize...

Eda