Hm.....

U kojem tonu napisati post nakon tri mjeseca? Odakle ću krenuti, prvo sa isprikama, ili da se pravim kao da sam cijelo vrijeme prisutna?

Možda bih izabrala ovu drugu varijantu da ovaj čudan internet svijet koji nas je sve zajedno povezao nije nekako dočijukao da sam bila u problemima... pa su neke drage osobe počele "čačkati" i pitati i opet pitati, a ja nekada imam volje pa opet nemam ni snage ni volje pisati..

Ukratko: prometna prije dva mjeseca. Svi živi. Auta više nema. Nitko nije slomljen. Ugruvani, netko sa potresima mozga (s epicentrom u Dugopolju, kaže moj sin).

Natučena. Šanc još uvijek obožavam jer mi je glava bez njega preteška. Nisam više ljubičasta. Nisam ni zelena. Ali jesam ljuta. Zato jer je netko nepažnjom ugrozio moju obitelj i učinio da nas tjednima sve boli. Pa nisam ljuta nego sretna jer imamo jedno drugo. Pa sam zahvalna jer pišem ove retke. Pa sam opet ljuta jer hoću biti ljuta. Pa sam tren poslije najsretnija na svijetu.

I na blog sam bila ljuta. Zato jer je prašnjav, nijem i nije me htio potaknuti na akciju. Tek jedan mali Sinišin mail i poziv na igricu koju organizira "Uređenje doma" podsjetili su me da ja ovaj moj blog i ono što radim u stvari jako volim.

Volim reciklirati stvari. Gledati kroz neki predmet sve dok se ne upali lampica. Nisam bila u stanju ovih tjedana baviti se cvijećem onoliko koliko sam planirala "prije". Pa sam "sadila" cvijeće od tankog bež i bijelog konca:)

Preobična. Treba joj malo bijele boje, tkanine i konca.

Heklana čipka i rascvjetana košara...

U ožujku sam napravila dvadesetak obruča od vrbinog granja, nemajući nikakvu posebnu ideju na koji način ih iskoristiti...

 Košara je napravljena za jednu dragu gospođu... tek trebam odlučiti kakvim je sitnicama napuniti:)

 Sa druge strane tek jedan jedini cvijetak...

Umalo da zaboravim. Moj sin i ja živi smo samo zato jer sam vrisnula. Pa se ON prepao i skrenuo volan u pravom smjeru. Zato, drage moje, koliko god oni prigovarali i gunđali, kad god smatrate da je potrebno - vrištite! Iz petnih žila! Vjerujte mi na riječ, taj prodoran i iritirajući ženski vrisak može vam spasiti život!

Eda

Kukičana jelka

Brzo kukičate? Imate ostatke vunice? Gledate serije i ne znate što s rukama? Ne sviđaju vam se vaši stari božićni ukrasi? Nemate volje prtljati danima i noćima za napraviti nove?

 

Za početak, izaberite što deblju vunicu da  motiv bude gotov za nekoliko minuta... Gotove motive fiksirati sa štirkom za košulje u spreju... Za vrh jelke pronaći motiv koji nalikuje na božićnu zvijezdu (dolje lijevo), kroz rubove provući tanku žicu i spljoštiti krajeve (dolje desno).

Motive samo nataknuti na grančice, bez ikakvih kvačica...

 

Ako baš bude viška vune oplesti i čizmice...

 Poslije božićnih blagdana motive pričvrstiti za šalove, kape i slično:))

Ovo mi se čini brzo, jeftino i toplo:))

Pozdrav svima,

Eda

A kamo s ružicama???

.

Ako ste kao ja vlasnica neidentificirane količine handmade ružica i ako vam je, kao meni, žao svoje ljubimice skriti u nekakav ormarić ili nedajbože kutiju...

I ako ste, kao ja, u zrelim godinama (haha) totalno podjetinjili, možda vam se svidi ovaj moj "stalak" za ružice, odnosno jedna kuštrava, raščupana glavica...

Ona nije zadovoljna frizurom, ja fotografijama, ali što je - tu je...

Karton odrezan u željeni oblik...

...presvučen ostacima stare deke od filca (višak odrezati)...

... ovaj desni dio nalijepljen je kasnije na poleđinu (radi urednijeg dojma)...

... ostaci starog "stopera" za tepih poslužili su kao podloga za frizuru...

... odrezani dio ne lijepiti odmah...

... uz pomoć kukice za vunu prvo provući vunicu - kosicu...


... prije ljepljenja frizure ne zaboraviti trakicu...


Haha, zbilja izgleda zbunjena...

Ovdje mi je nekako začuđena...

Pozdrav svima, posebno kuštravicama i čupavicama:))

p.s. svaka sličnost između crne vunice prošarane srebrenim nitima i prosijede glave je slučajna:))

Da ne bude zabune...

U mojoj kupaonici vječito nekakva "gužva".. A zbog gužve - svađa:)) Unatoč ormarićima, ladicama i košaricama, četka za kosu nekako uvijek završi u košarici moje kćerke, dezodoransi se pomiješaju s onima moga sina, a kupaonica malena i nema više mjesta "ni za lijek"... Pa da ne bi bilo zabune...

Slamnatu torbu u odličnom stanju, ali koja mi je pomalo "passe"...

...spužvicom sam ovlaš premazala bijelom akrilnom bojom...

...reciklirala donji veš koji se više ne koristi, ali zato ima jako zgodnu smeđu čipku...

... od ostataka "toga" i stare zavjese napravila malene ružice...

... isprintala i plastificirala oznaku moga vlasništva...

... da ne bi bilo zabune - nek se zna:))

... i objesila u kupaonicu:)) Htjela sam im staviti i oznaku "prste k sebi", ali mislim da su shvatili poruku...

Pozdrav svima,

Pozdrav suncu

Lampa je krenula na odredište, ratnici su pospremljeni u maskirnu kutiju i čekaju neku drugu bitku, a ja, ja sam prizivala pahulje snijega koje su se spustile ovih dana nadomak Splita, zagrnule polja dalmatinske zagore i zastale tik na nekoliko kilometara od moga grada... nazivala rodbinu i prijatelje u zaleđu kod kojih je snježilo i raspitivala se o veličini pahulja, o centimetrima snježnog pokrivača i uzbuđeno bodrila oblake "hajde, hajde, još malo južnije, hajde......"

I opet ništa, odustajem i neću za inat više ni snijeg ni hladnoću, nego baš hoću moje sunce i proljeće, i moje more i moju Šoltu i moj stari gumenjak.... I vikende u mom malom morskom apartmanu u kojem sve pršti od vedrine i u kojem i oni kišni dani izgledaju veselo i nasmijano...

Stoga ću ga počastiti jednom radosnom slika-ogledalom (ma tko je to pričao o snijegu?!?), nazdraviti ovom suncu što stidljivo gura ružne, sive oblake i donosi tek mali nagovještaj onih toplih, mirisnih, proljetnih dana...

Jedno slikarsko platno, ostaci zavjesica, papir-čipka i jedna ružica...

Moja prva paljena ružica:))))))

I ogledala u obliku čaša...

Čin čin - za proljeće i sunce:)))


Eda

Smijeh i suze radosnice...

Ne znam od uzbuđenja ni kako početi ovaj post... Prvo mi pada na pamet Mladen Delić i ona njegova "ljudi moji, jeli to moguće...!!!"

Idem po redu, uf... Prije dva dana stigao mi Jadrankin konjić u pratnji anđela... jučer opet poštar na vrata, ovaj put Andrea poslala torbice za mobitel i voštanu svijeću... e, kad je danas poštar opet zazvonio na vrata, suprug je stvarno postao sumnjičav i rekao da sigurno nešto mutim s poštarem... sigurno, sigurno.... i mlađe dijete mi se zabrinulo vidjevši ozbiljnog oca...

A stiže mi ljubičasti paket.... Vidim Marinu adresu, skrušeno priznajem, izmolila sam je da mi hiiitno proda/pošalje onu lili-ružicu.. pa se mislim, Isuse, kolika je ova ružica, ma nije mi se na blogu činila tako velika?!?


Kunem se da sam to pomislila, eto vam moje inteligencije...

Pa sam pola minuta blaženo-glupavo-nasmijano-pa uplakano gledala u kutiju... Pa sam otvorila kutiju i onda... mila majko, ona kućica je bila za mene!!!!!! Samo za meneee!!!



A pogođeno sve, baš sve, i veličina i boje i detalji, uklapa se u moj dom kao da sam sama danima smišljala dezen...

Vidila sam ja pored kućice još dvije manje, fensi kutijice, ali dvije minute sam grlila kućicu i izgledala kao onaj balon na napuhivanje kojeg naglo odvežete pa pustite da leti i leti u svim smjerovima, eto to sam bila ja...

Da nemam uši valjda bi mi osmjeh bio oko cijele glave, dok sam otvarala kutijice već sam bila sva rastopljena, preplavljena i umazana emocijama.... a u kutijicama - OVO!!!


Prvo: radovi uživo toliko lijepi, toliko precizno i profi napravljeni - čista desetka!! Drugo, ove ružice (obratite pažnju i na ovu malu napravljenu od patenta!?!), toliko kombinacija pružaju....

Mali detalji: cipelice šetalice i zavjesa u sobi moje kćerke nakićena ružicama:))

Evo i mojih novih LOM-torbica, jedna za mobitel, u drugu ide lavanda pa u ormar, treća će biti savršen okvir za putovnicu (mužu, poželila sam se putovanja), i na kraju voštana svijeća za romantiš večeri....

Vidim da moram hitno napraviti novu kategoriju - nagrade na blogu!! Hvala cure, hvala od srca, kad sam odlučila pisati blog ni sanjala nisam da će mi donijeti ovoliko radosti...

Eda