
U zadnje vrijeme jako sam uživala u preobrazbi stolnjaka, namještaja, radila slike na platnu sa starim fotografijama, ali svako malo osjećam potrebu vratiti se keramici, mojoj staroj i najvećoj ljubavi. Znam da su neke od mojih čitateljica imale priliku upoznati dobre i loše strane gline, i vjerojatno znaju o čemu pričam..

Neopisiv je osjećaj valjati i gnječiti neobrađenu glinu, u svojoj mašti stvoriti jedinstveni rad koji se na nijedan način ne može ponoviti, danima paziti da pri sušenju ne pukne, osušeno pažljivo i beskrajno nježno brusiti... Opet se nadati da prilikom brušenja pritisak neće biti prejak da se dio ne odlomi; čekati nestrpljivo prvo pečenje i nadati se da prilikom pečenja opet neće pući, pa onda bojati, oslikavati, glazirati... pa opet peći i nadati se da ni ovaj put neće pući...
I onaj prekrasan osjećaj iščekivanja prije otvaranja peći jer nikad ne znate kako će boja reagirati, ponekad bude svijetlija, nekad pretamna, ponekad poprimi nijanse i preljeve koje ni u snu nisam mogla zamisliti... Kad obrađujem namještaj ili neko platno uvijek imam viziju koju želim postići i u pravilu nema tog prekrasnog iznenađenja koje mi može pružiti samo keramika...
I uvijek u radu sa svojim učenicama htjela sam taj naglasiti osjećaj nježnosti koju glina zahtijeva: podatna i meka traži beskrajno strpljenje i onda vas nagradi neopisivim osjećajem ponosa...

Nedavno sam imala čast mijesiti glinu u Galeriji Ivana Meštrovića, upravo u njegovim privatnim prostorijama koje su zatvorene za posjetitelje i u kojima je on osobno obrađivao glinu i izrađivao kalupe.
Okružena njegovim odljevcima i originalnim predllošcima osjećala sam takvo strahopoštovanje prema djelu i liku tog najvećeg hrvatskog kipara da moja verzija glinenog kipa njegove majke koju sam pokušala na svoj način prikazati u glini ni u kom slučaju neće završiti na stranicama ovog bloga. Veliko hvala slikarici Enci Kovačević što mi je omogućila ovaj neponovljiv i iskonski osjećaj... Možete misliti da sam nepopravljivi romantik, možda je kriva ova predivna splitska noć i zvjezdano nebo, ali ovaj put bih vas podsjetila na pjesmu hrvatskog pjesnika A.B. Šimića
Čovječe pazi
da ne ideš malen
ispod zvijezda!
Pusti
da cijelog tebe prođe
blaga svjetlost zvijezda!
Da ni za čim ne žališ
kad se budeš zadnjim pogledima
rastajo od zvijezda!
Na svom koncu
mjesto u prah
prijeđi sav u zvijezde!
A. B. Šimić