Prije dvije godine stigao sam do moje današnje vlasnice u obliku umotanog poklona... Sjećam se dobro kako mi se razveselila, komentirala moje savršene dimenzije i dugo vremena vrijedno na mene slagala ukrasne tegle sa cvijećem ili njezine keramičke lampe...
Zatim je na mene zaboravila... čuo sam kako kaže da sam ružne crne boje i da me treba preurediti... Strepio sam, priznajem, nad svojom sudbinom i stidljivo iz prikrajka čekao da kucne moj čas... a onda me se sjetila prije nekoliko dana... pa me gledala, gladila, proučavala... i odjednom počela "letjeti" po kući, donositi svu gomilu nekakvih bočica, kistova, i, nevjerojatno, salveta...


Stisnutog srca gledao sam kako na mene napinje nekakvu čipkastu tkaninu, pa na moje postolje premazuje nekakvu pastu... pa brusi i zatim srebrenim sprejem šprica po meni!!! Zatim opet juri po kući, čujem da traži sivu lazuru i opet po meni premazuje valjkom!!!

Ha, stisnut ću oči jer vidim je sa škarama, ma samo malo ću proviriti... reže one salvete... oh, sada kistom prelazi preko mojih stranica, nježno i polako... da, otvaram oči i gledam je kako je sretna i kako se smije, gladi me i opet me premazuje i čujem je kako kaže da sam savršen i prekrasan i da je sretna što me opet pronašla...



Dok ona posprema onaj nered što je zbog mene napravila, ogledam se oko sebe i vidim se njezinim očima... iako mi nije jasno, rekla je da sam njezin labud, a posula me cvjetićima?!?!?